“Zahvalnost razotkriva bogatstvo života. Ona pretvara ono što imamo u dovoljno, i više od toga.Ona pretvara odbijanje u prihvaćanje, kaos u red, zbrku u jasnoću. Ona može pretvoriti obrok u gozbu, kuću u dom, stranca u prijatelja. Zahvalnost daje smisao našoj prošlosti, mir sadašnjosti i stvara viziju budućnosti.”
Autor: Melody Beattie
Teško je puštati nove ljude u svoj svet
Posebno ako se potrošiš od mnogih ranijih pogrešnih ljubavi, prijateljstava
Kao da sa godinama ide sve veća zadrška
I onaj osećaj – neće valjda isti scenario
U početku sve sjajno a posle onaj osećaj da bi najradije da pobegneš
Teško čovek pušta ljude u svoj svet
Posebno kada se umori, kada ga mnogo šta stigne i sustigne
Kada nema više snage za nova davanja
Posebno u odnosima gde ništa nije jasno
Kada sve iz početka treba da se gradi, ulaže
A kada si umoran od toga
A opet ne bi da budeš odbačen, izigran, iskorišćen
Tada mu treba neko da ga ušuška i raduje
Neko ko razume
Ko ne misli samo glavom nego i srcem i dušom
Neko čija pojava štiti, čuva
Pored koje može da se ćuti, bude siguran
A ne stalni strah da će nešto loše da se desi
Ako se nešto pogrešno kaže ili uradi
Kao da je sa godinama sve manje onih
Koje možemo bez straha da pustimo u naše sve
I to ne onaj početni strah
Nego onaj – šta će biti posle
Kada nemaš snage za tog nekog
A ne bi da povredite jedno drugo
Isuviše ljudi
Premalo pravih odnosa
U kojima si načisto
Siguran, bezbrižan, svoj
Zato, nakon svega, uvek ide nekako samoća
A i bol
Da je moglo drugačije
Svako zaključan u svom svetu
Gde ostaje
I premalo onih koji su suštinski uz nas
Sa nama
Postoji nešto što se zove emotivno trošenje.
To nema veze ni sa polom, ni sa godinama.
To je onaj osećaj koji se stvori u čoveku kada se uloži u nešto
Do kraja
Bilo da je to posao, ljubav ili određena životna odluka
I to ga toliko iscedi da se oseti da više nije ni za šta.
Ima potrebu samo da se zatvori u sobu i spava…
Van svih i van svega.
Nesposoban je i za ljubav jer je i ona zahteva nova davanja i ulaganja.
A njemu nije ni do čega.
Nesposoban je da se uloži u bilo šta jer je toliko iscrpljen
Da bi najradije da prespava narednih deset godina…
Dvadeset, pedeset.
A možda i čitav život.
Čovek se neretko toliko emotivno potroši
Da malo šta više može da ga pokrene
I oživi onu strast u njemu
Toliko se zaveže iznutra
Da bi samo da se krije, sklanja i zatvara
Kada bi samo neko znao da ga voli i zavoli.
Da mu priđe
Pruži ruke
I da ga povede sa sobom
Daleko, što dalje od ovog života
Ali ne zna
Kao što niko ne zna
Da mu je teško
Da ga boli i razbija
Nedostaje mu neko da ga digne i podigne
A ponajviše nedostaje sam sebi
Onakav kakav je bio
I onakav kakav bi ponovo da bude
Moraš svoj život slagati djelo po djelo i biti zadovoljan ako svako djelo postigne najbolje što može, svoj cilj – nitko te ne može spriječiti da to postigneš.
Pusti da tvoj razum samo sebi ne nanosi bol, a ako je u nevolji neki drugi tvoj dio onda neka sam stvara vlastite sudove.
Nemam razloga štetiti sebi – nikada nisam svjesno naštetio nikome.
Tuđe zlo ostavi gdje počiva.
„Bez obzira na to jesu li vam misli i osjećaji dobri ili loši,
vraćaju vam se isto onako automatski i precizno kao što se vraća i jeka.“
Činjenica jeste da karte koje ste u životu dobili ne možete mijenjati ali zaigrati s njima novu partiju – uvijek možete onako kako vi hoćete! (inspirirala me jedna A.)
Vedrana L.
Majka i dječak šetaju plažom.
U jednom trenutku dječak upita:
„Mama, kako se čuva ljubav?“
Mama ga pogleda i odgovori:
„Zgrabi malo pijeska i pokušaj ga zadržati u šaci.“
Dječak stisne šaku, ali što je jače stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.
„Ali, mama, pijesak mi bježi!“
„Znam, a sad potpuno rastvori šaku.“
Dječak je posluša, ali u tom času zapuše vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
„Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak.“
Nato majka smiješeći se reče:
„Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga zaštitiš, a dovoljno otvoren da bude slobodan.“
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostade na dlanu, dovoljno zaštićen od vjetra, a i slobodan da ne klizi kroz prste.
„Eto kako se čuva ljubav…“
Izvor: “Safari duha” Ane Bučević Bašić
“Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu.
I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se a da društvo ne znači sigurnost.
I naučiš da poljupci nisu ugovori a pokloni obećanja.
I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odraslog čovjeka a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena, naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš.
Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti neko pokloni cvijeće.
I nauči da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si uistinu snažan i da uistinu vrijediš.”
autor: Veronica A. Schoffst
„I kad se pred tobom otvori toliko putova da ne znaš kojim krenuti…
Nemoj birati onako na sreću, sjedni i sačekaj.
Udahni duboko, samouvjereno, kao prvi put kad si udahnuo i čekaj.
Čekaj u tišini i poslušaj srce … ustani i kreni onim putem na koji te ono zove.“
…nema ih puno, ne reklamiraju se, ne viču, tihi, mirni, pozitivni i uvijek su tu kad trebaju biti, topli , dobri , mili … sa srećom u očima, nadom u pogledu … pričom na licu … hodaju tu pored nas … u ovom ili onom gradu, bez obzira na daljinu … malo ih ima ali znam da su LJUDI i dovoljna je i sama spoznaja da ih znam … da sam dio te lijepe priče … da hodamo zajedno.
ja
„Ljubav nije slaba, krhka ili blaga.
Ljubav je pozitivna životna sila!
Ljubav je uzrok svega pozitivnog i dobrog.
U životu ne postoje stotine različitih pozitivnih sila.
Postoji samo jedna. Ljubav.“
Nemoguće je proći kroz život …
a da ti ne propadne neki posao,
da ne budeš razočaran prijateljstvom,
da nikad ne budeš bolestan ,
da ne osjetiš bol ljubavi,
da ti nitko u familiji ne umre,
i da nikad ne pogriješiš.
To je cijena života.
Ipak, nije važno ono što se događa,već kako se reagira.
Ako se prepustiš sakupljanju vječno krvavih rana ,
živjet ćeš kao ranjena ptica nesposobna ponovno poletjeti.
Rasteš…
Rasteš kad ne postoji praznina u nadi,
ni oslabljenost volje,ni gubitak vjere.
Rasteš kad prihvatiš stvarnost i samouvjereno je živiš.
Kad prihvatiš svoju sudbinu,
ali imaš volju da učiniš sve kako bi je promijenio.
Rasteš integrirajući ono što je iza tebe,
stvarajući ono što je ispred tebe i
vizualizirajući ono što može biti tvoja budućnost.
Rasteš prebrođujući, poštujući samog sebe i dajući plodove.
Rasteš otvarajući put ostavljanjem tragova za sobom ,
i kad si sposoban integrirati i učiti iz svojih iskustava…
Rasteš sijući korijene!
Rasteš postavljajući si ciljeve,
ne obraćajući pažnju na negativne komentare i predrasude.
Kad svojim ponašanjem daješ primjer
ne pridajući važnost ismijavanjima i prezirima.
Kad ispunjavaš svoju vokaciju.
Rasteš osnaživanjem karaktera,
uzvišenog obrazovanjem.
Rasteš iskazujući svoje osjećaje…
Rasteš kad si spreman suočiti se sa ogoljelim granama zime,
berući ruže bez obzira na trnje i
označujući put unatoč prašini koja se diže.
Rasteš kad si sposoban očvrsnuti na ostacima iluzija,
i namirisati se otpacima cvijeća…
I osjetiti žareći plamen na ruinama ljubavi!
Rasteš pomažući bližnjima,
upoznajući samog sebe i dajući životu više nego što primaš.
Rasteš usađujući korijene kako ne bi mogao izmaknuti i pobjeći…
Braneći se kao orao da ne prestaneš letjeti…
Usidrivši se kao sidro i sjajeći kao zvijezda.
Dakle…
Rasteš!!!!!!!!!
Emanuel 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.